Adi Selman je u Briselu pred predstavnicima Evropske unije govorio o Bosni i Hercegovini kao zemlji u kojoj se, prema njegovoj ocjeni, već decenijama održava isti politički obrazac: podjele, blokade i stalno skretanje pažnje s problema koji građane pritišću svakodnevno. Nastup predstavnika pokreta Karton revolucija privukao je pažnju i zato što je, kako je rekao u razgovoru za „Naše jutro“ na televiziji Nova BH, pred evropskim zvaničnicima pokušao otvoriti teme koje se rijetko čuju u diplomatskim salama — od odlaska mladih i korupcije do zagađenja zraka, vode i prirodnih resursa.
Njegovo obraćanje nije bilo samo politička kritika nego i pokušaj da se evropskim institucijama prikaže svakodnevica ljudi koji žive između nacionalnih simbolika i vrlo konkretnih egzistencijalnih problema. Selman je, govoreći o reakcijama na svoj nastup i o daljim planovima pokreta, ponovio da ga posebno zabrinjava činjenica da se u javnom prostoru stalno insistira na simbolima i identitetskim podjelama, dok se istovremeno zanemaruju pitanja koja određuju kvalitet života.
U tom okviru posebno je naglasio da nije prihvatljivo da nakon tri decenije mira stanovništvo i dalje živi s problemima koji bi u normalno uređenom društvu morali biti riješeni mnogo ranije. Spomenuo je pristup pitkoj vodi, kvalitet zraka i zaštitu prirode kao teme koje se ne mogu više gurati u drugi plan, bez obzira na to koliko političari pokušavaju skretati raspravu na nacionalne teme.
Selmanov nastup u Briselu tako je postao širi komentar o stanju u državi, ali i o tome kako međunarodne institucije čitaju BiH. Njegova poruka je bila jednostavna, ali oštra: bez suočavanja s načinom na koji se koristi politička moć, teško je govoriti o stvarnom napretku, ma koliko se formalno govorilo o evropskom putu i reformama.
Nacionalni simboli kao zaklon za izbjegavanje odgovornosti
Jedan od glavnih dijelova njegovog izlaganja odnosio se na političke strukture koje, prema njegovom mišljenju, opstaju zahvaljujući stalnom produbljivanju nacionalnih razlika. Selman smatra da se javne rasprave u Bosni i Hercegovini prečesto vode oko identitetskih pitanja, dok se mnogo manje govori o ekonomiji, javnim uslugama i stvarnim rezultatima vlasti.
Upravo zato je evropskim sagovornicima pokušao objasniti da se građani ne smiju trajno držati u atmosferi međusobnog nepovjerenja. Po njegovom viđenju, političari koriste nacionalne i vjerske razlike kao mehanizam za zadržavanje vlasti, dok se istovremeno izbjegava odgovornost za korupciju, nefunkcionalne institucije i izostanak razvojnih projekata. Selman je posebno upozorio na to da se simboli nacionalne pripadnosti ne bi smjeli pretvarati u alat za političku manipulaciju.
Govoreći o stanju u zemlji, podsjetio je i na Sarajevo kao primjer grada koji je svijetu ostao poznat po Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine, ali se danas suočava s ozbiljnim ekološkim i infrastrukturnim problemima. Taj kontrast, prema njegovom tumačenju, pokazuje koliko su potencijali države udaljeni od stvarnosti u kojoj građani žive. Selman smatra da se odgovornost za današnje stanje ne može vječno prebacivati na ratnu prošlost, nego da se mora otvoriti pitanje upravljanja državom i javnim resursima.
U toj logici, nacionalne zastave i drugi identitetski simboli postaju sredstvo za mobilizaciju birača, ali ne i za rješavanje problema. Selman je poručio da bi građani morali više pažnje posvetiti tome ko upravlja javnim novcem i kakve rezultate ta vlast ostavlja iza sebe, umjesto da ostaju zarobljeni u retorici koja se, kako je rekao, predugo ponavlja bez stvarnog učinka.
Takva poruka uklapa se u širi ton njegovog nastupa u Briselu: umjesto diplomatski uljepšanih formulacija, Selman je insistirao na tvrdnji da je politički sistem u BiH izgrađen tako da održava postojeće podjele. U njegovoj interpretaciji, upravo je to razlog što građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost, dijele gotovo iste probleme, ali se i dalje prikazuju kao suprotstavljene strane.
Zbog toga je i dio njegove priče o mladima bio snažno vezan za širu sliku države. Za njega odlazak novih generacija nije samo demografsko pitanje, nego dokaz da sistem ne nudi uvjerljiv razlog da ljudi ostanu i grade život ovdje.
„Mi smo bez rata ostali bez naših drugova i drugarica“
Najveći emotivni naboj u njegovom gostovanju odnosio se na iseljavanje stanovništva, posebno mladih ljudi. Selman je rekao da je odlazak iz zemlje jedna od najtežih posljedica političkog i društvenog sistema, jer mnoge porodice već godinama žive razdvojeno, iako je rat završio prije više od trideset godina. U tom dijelu razgovora izgovorio je i rečenicu koja je posebno odjeknula:

Nakon toga je pojasnio da odlazak ljudi ne vidi kao puku statistiku, nego kao duboku društvenu promjenu koja prazni škole, zajednice, ulice i porodične domove. Prema njegovoj ocjeni, političke elite koje su nakon rata obećavale stabilnost i prosperitet nisu uspjele stvoriti uslove u kojima bi mladi mogli ostati bez stalnog razmišljanja o odlasku u inostranstvo.
Selman je naglasio da međunarodna javnost često ne vidi razmjere tog problema, iako se on osjeća u gotovo svakom dijelu zemlje. Ipak, dodao je da među mladima i dalje postoji volja da ostanu, ali samo pod uslovom da država ponudi sigurnost, zapošljavanje, funkcionalne institucije i mogućnost dostojanstvenog života.
U njegovom tumačenju, iseljavanje ne pogađa jedan narod niti jednu regiju, nego predstavlja zajednički izazov za cijelu Bosnu i Hercegovinu. To je, kako je rekao, pitanje koje bi trebalo nadjačati političke sporove i podjele, jer se tiče budućnosti društva u cjelini.
Građanski aktivizam kao mogući most između gradova
Selman je značajan dio razgovora posvetio i ideji da se građani različitih dijelova Bosne i Hercegovine mogu povezati oko zajedničkih problema. Kao primjer je naveo proteste i društvena okupljanja u Srbiji, posebno saradnju ljudi iz Novog Pazara i Beograda, kao ilustraciju da razlike ne moraju biti prepreka zajedničkom djelovanju.
Po njegovom mišljenju, slična povezanost je moguća i u Bosni i Hercegovini. Spomenuo je Banju Luku, Sarajevo, Mostar, Tuzlu, Zenicu i Bihać, tvrdeći da ljudi u tim gradovima imaju više zajedničkih interesa nego što to pokazuje svakodnevni politički govor. Za njega su borba protiv korupcije, zaštita prirodnih resursa i zahtjev za poštenijim institucijama teme koje mogu objediniti građane mnogo lakše nego zastave i stranačke podjele.
Upravo ti primjeri, rekao je, pokazuju da društvena atmosfera može biti promijenjena onda kada građani počnu prepoznavati zajedničke probleme. Ljudi koji žele sačuvati rijeke, šume i izvore vode, po njegovom mišljenju, mogu pronaći zajednički jezik čak i kada dolaze iz sredina koje imaju različite političke tradicije ili različite izbore na izborima.
Ta nit kroz cijeli razgovor ostaje ista: Selman ne govori samo o pojedinačnim problemima, nego o potrebi da se politika vrati građanima, a ne obratno. U tom smislu, njegov nastup u Briselu nije bio samo reakcija na trenutne prilike, nego i pokušaj da se pokaže kako aktivizam može probiti granice koje su godinama postavljale stranke i institucije.
Brisel, Sarajevo i planovi za nastavak razgovora
Selman je tokom gostovanja otkrio i kako je uopšte došlo do toga da Karton revolucija dobije priliku za obraćanje predstavnicima Evropske unije. Kako je rekao, kontakt je uspostavljen putem elektronske pošte, a poziv je stigao na adresu dostupnu na službenoj internet stranici pokreta. Za njega je to bio važan signal, jer je govorio pred evropskim zvaničnicima kao predstavnik građanskog aktivizma, a ne kao neko ko već godinama sjedi u institucijama vlasti.
U tome vidi i širu promjenu: interes evropskih institucija za glasove koji dolaze izvan tradicionalnih stranaka. Selman smatra da civilno društvo može ponuditi precizniju sliku svakodnevice u BiH, posebno kada se radi o pitanjima koja politički predstavnici često potiskuju. Zato mu je važna mogućnost direktne komunikacije s evropskim strukturama, ali i činjenica da takvi razgovori ne ostaju samo na formalnom nivou.
Najavio je da bi već naredne sedmice trebalo da uslijede novi sastanci s predstavnicima Delegacije Evropske unije u Sarajevu. Na njima bi, kako je objasnio, trebalo detaljnije govoriti o problemima građana, ali i o oblicima građanskog organizovanja koji već postoje na terenu. Poseban akcenat, rekao je, bit će na zaštiti prirodnih resursa, institucionalnoj odgovornosti i većem uključivanju građana u procese odlučivanja.
Ipak, jasno je rekao da podrška evropskom putu Bosne i Hercegovine ne znači i bezuslovno prihvatanje svake odluke evropskih institucija. Njegova poruka ostaje ista i nakon obraćanja u Briselu: promjene neće doći same od sebe, niti ih mogu donijeti strani akteri bez domaćeg pritiska i organizovanja. U tom okviru vidi i vlastitu ulogu, kao dio šireg pokušaja da se u politički prostor vrati glas ljudi koji žele drugačije prioritete.
Kada se sve njegove poruke saberu, ostaje slika aktiviste koji pred evropskim institucijama nije pokušao uljepšati stanje u zemlji. Govorio je o razočaranju, odlasku mladih, zloupotrebi nacionalnih podjela i potrebi da se javni interes postavi ispred stranačkih i etničkih kalkulacija. A razgovori koji će uslijediti u Sarajevu pokazat će hoće li ta poruka ostati samo zabilježena u Briselu ili će se pretvoriti u konkretniji pritisak na domaće i međunarodne aktere.

















