Pobjeda Bosne i Hercegovine nad Rumunijom rezultatom 2:1 u Zenici donijela je Zmajevima plasman u baraž za mjesto u elitnoj A diviziji Lige nacija, ali je nakon posljednjeg sudijskog zvižduka pažnju dijela javnosti privukla i jedna sasvim drugačija priča: mladi reprezentativac Kerim Alajbegović rekao je da bi najradije igrao protiv Srbije.
Njegova izjava brzo je izašla iz okvira obične postutakmice analize, jer je otvorila prostor za priču o prijateljstvima koja u modernom fudbalu često nastaju daleko od očiju publike. Alajbegović nije Srbiju izdvojio zbog taktike, procjene kvaliteta ili nekog posebnog sportskog razloga, nego zato što tamo ima nekoliko dobrih drugova s kojima je ostao u kontaktu.
U takvim situacijama fudbal se nakratko udalji od tablica, žrijebova i računa na papiru. Ostane ljudska dimenzija igre, ona u kojoj se nekadašnji saigrači prepoznaju i kada više ne nose isti dres, a sportsko rivalstvo dobije dodatnu, ličnu notu. Upravo zato je Alajbegovićeva rečenica privukla toliko pažnje i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji.
Kako je nastala priča nakon Rumunije
Sve je počelo neposredno nakon utakmice protiv Rumunije, u kojoj su izabranici Sergeja Barbareza preokretom stigli do izuzetno važnog trijumfa. Taj rezultat nije bio značajan samo zbog bodova i mjesta u završnici takmičenja, nego i zato što je Bosni i Hercegovini osigurao nastavak borbe za plasman među najbolje u Ligi nacija. U takvom ambijentu, dok su se sumirali utisci o vrijednoj pobjedi, Alajbegović je dobio pitanje o mogućim protivnicima u baražu.
Na pitanje koga bi najradije vidio na žrijebu, nije okolišao. Njegov izbor bio je Srbija, a objašnjenje vrlo jednostavno. Mladi fudbaler je naveo da u toj selekciji ima prijatelje s kojima se čuje i s kojima bi volio da se susretne na terenu. U kratkoj, ali jasnoj izjavi, spojio je ličnu bliskost i sportski kontekst, pa je cijela priča dobila emotivniju nijansu nego što je to uobičajeno poslije jedne takmičarske utakmice.
„Ja bih htio Srbiju jer imam par dobrih drugova tamo. Pričao sam s njima i volio bih da se sretnemo“, izjavio je mladi fudbaler Juventusa.

Takva rečenica odmah je postala zanimljiva i zbog toga što potencijalni duel Bosne i Hercegovine i Srbije u sportskom smislu nosi poseban naboj. Ne bi to bio samo još jedan baraž, nego susret koji bi automatski privukao mnogo pažnje javnosti, bez obzira na to u kojoj bi zemlji bio odigran i kakav bi raspored utakmica bio određen žrijebom.
Ipak, Alajbegovićeva poruka podsjetila je da iza svake reprezentacije stoje igrači koji se vrlo često znaju godinama, dijele svlačionice i prolaze kroz istu fudbalsku školu. Upravo ta činjenica dala je cijelom događaju topliji ton, jer je javnost dobila uvid u to da profesionalni odnosi među fudbalerima ne prestaju onog trenutka kada se završi zajednički klupski period.
Terzićev odgovor i trag zajedničke prošlosti
Reakcija nije dugo čekala. Aleksa Terzić, reprezentativac Srbije, oglasio se na Instagramu i svom nekadašnjem saigraču poslao kratku poruku koja je odmah privukla pažnju: „Čekam te“, uz emotikone mišića i srca. Iako je poruka bila kratka, njen ton bio je dovoljno jasan da pokaže kako je i s druge strane granice ova priča dočekana sa zanimanjem i dozom prijateljskog takmičarskog duha.
Terzićeva objava nije djelovala kao provokacija, nego kao nastavak jednog poznanstva koje traje van reflektora velikih utakmica. Dvojica fudbalera nisu stranci koje je spojila samo slučajna okolnost žrijeba, već ljudi koji su zajedno prošli važan dio razvoja u klupskom fudbalu. Upravo zato i ova reakcija ima dodatnu težinu: pokazuje da profesionalni odnos može ostati prijateljski čak i kada se putanje igrača kasnije raziđu na različite strane.
Njihovo poznanstvo seže do perioda provedenog u austrijskom Red Bull Salzburgu, klubu poznatom po radu s mladim fudbalerima i sistematskom razvoju talenata. U takvom okruženju igrači ne dijele samo teren, već i svakodnevne obaveze, putovanja, treninge i sve ono što čini život profesionalnog sportiste. Zato nije neobično što je kontakt ostao i nakon što su Alajbegović i Terzić nastavili različitim karijerama.

Za javnost je taj detalj možda najzanimljiviji: iza kratkih poruka i uzajamnog spominjanja krije se priča o fudbalu koji nadilazi trenutnu tabelu i trenutni rezultat. U vrijeme kada su reprezentacije često posmatrane isključivo kroz optiku rivalstva, ovakvi primjeri podsjećaju da su mnoge veze među igračima oblikovane mnogo prije nego što su postali dio različitih nacionalnih selekcija.
Šta čeka Bosnu i Hercegovinu na žrijebu
Bez obzira na simpatije koje je iskazao Alajbegović, konačnu riječ neće imati igrači nego žrijeb. Bosna i Hercegovina u baražu može igrati protiv četiri reprezentacije: Srbije, Danske, Hrvatske ili Velsa. Svaka od tih selekcija donosi drugačiji stil igre, drugačiji takmičarski profil i drugačiji nivo izazova za stručni štab i fudbalere.
Posebnu pažnju privlači činjenica da su među mogućim rivalima i Srbija i Hrvatska, što bi u svakom slučaju podiglo interesovanje navijača na viši nivo. Takvi dueli uvijek nadilaze samo fudbalski rezultat, jer u njima, pored sportskog značaja, postoji i regionalna, emotivna i javna dimenzija. U istom društvu mogućih protivnika nalaze se i Danska i Vels, reprezentacije koje imaju ozbiljno iskustvo na velikoj sceni i koje ne ostavljaju prostor za opuštanje.
Za Bosnu i Hercegovinu, međutim, najvažnije je da je pobjedom nad Rumunijom zadržan takmičarski zamah i stvoren prostor za nastavak borbe za viši rang. Za igrače poput Alajbegovića to je i prilika da, uz reprezentativne obaveze, prikupe dodatno iskustvo koje može biti dragocjeno u njihovom daljem razvoju. A ako žrijeb zaista spoji Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, onda će se i jedna prijateljska rečenica iz Zenice pretvoriti u scenario koji će biti pažljivo praćen s obje strane granice.
Do tog trenutka ostaje da se sačeka da li će se prijateljska razmjena poruka između Alajbegovića i Terzića pretvoriti u stvarni susret na reprezentativnom nivou. U međuvremenu, pobjeda nad Rumunijom ostaje kao podsjetnik da Bosna i Hercegovina ima i rezultat i motive, a da se iza jednog rečenog imena ponekad krije priča koja je veća od same utakmice.
Za navijače je to još jedan razlog da s pažnjom prate žrijeb u Nyonu. Za igrače, to je samo novi korak u sezoni punoj obaveza. A za dvojicu nekadašnjih saigrača iz Salzburga, možda i prilika da se prijateljstvo iz klupskih dana preseli na scenu koja ima mnogo veći ulog, ali i dalje ostavlja prostor za međusobno poštovanje.

















