Jedna svekrva koja je željela da dobije unuče je smatrala da je njena snaha neplodna i nakon pet godina braka sa njenim sinom otjerala je iz kuće. Godinama kasnije saznala je istinu.
Stara kuća Šahmanovića bila je ponos cijele mahale. Teška drvena vrata, prozori ukrašeni rezbarijama i dvorište koje je odisalo moći generacija – sve je odavalo stabilnost i bogatstvo. No hodnicima nije odjekivao dječji smijeh.
Tišina je bila jedina stalnica u toj kući. Hatidža je od smrti supruga vodila obitelj čvrstom rukom. Cijeli je život posvetila jednoj želji – dobiti unuka, nasljednika koji će nositi prezime. Njezina očekivanja bila su jasna, a sin Edin, uglađen i poslušan, oženio je Amru. Djevojka iz poštene obitelji, vrijedna i smirena, unijela je svjetlost u kuću.
Prve godine bile su ispunjene srećom. No vrijeme je prolazilo, a kolijevka je ostajala prazna. Hatidžino lice postajalo je sve strože. Svako jutro dočekivala je Amru istim pitanjem, a svaki tužan odgovor izazivao je bujicu uvreda. Riječi su padale kao otrov – usporedbe, prijetnje i opomene da je Amra jalova, da ljepota nije dovoljna, da samo krv i potomstvo vrijede. Amra je tražila olakšanje u molitvi, postu, čajevima i liječnicima. Ali ništa nije pomagalo. Edin je volio svoju ženu, no pod težinom majčine prisutnosti nije se usudio progovoriti. Njegova tišina boljela je Amru više od Hatidžinih riječi.
- Pete godine braka Hatidža je donijela odluku koja je zauvijek promijenila živote. Jedne kišne večeri, Amrin kofer bačen je pred vrata. Hatidža je najavila da će Edin dobiti drugu, mlađu ženu. Amra je morala otići. Kroz kišu je vidjela Edina kako stoji u sjeni – nemoćan, zbunjen, bez riječi. Nije stao uz nju. Srce joj je pucalo, ali digla je glavu, obrisala suze i krenula. Ostavila je za sobom mladost i ljubav.
Hatidža je dovela novu mladu, Sabinu. Svadba je bila raskošna, vesela i glasna. Ali godine su prolazile, a Sabina nije rađala. Hatidžina sumnja rasla je iz dana u dan. Prisilila je sina da potajno posjeti liječnika. Rezultati su bili poražavajući – problem nije bio u ženama. Problem je bio u Edinu.
Njegova nemogućnost da ima djecu bila je tajna koju je Hatidža odlučila sakriti pod svaku cijenu. Živjela je u laži, uvjeravajući sebe i druge da je nepravedna prema Amri bila opravdana. Edin je potonuo u tugu i krivnju. Zaboravio je na sve, odajući se alkoholu. Nakon nekoliko godina, srce mu je stalo, ostavivši Hatidžu samu u prostranoj i hladnoj kući.
Desetljeće kasnije, dvorište je bilo zapušteno. Korov je rastao tamo gdje su trebala igrati djeca. Hatidža je živjela u osami. Bajram je donio veselje u susjedne kuće – miris baklave, smijeh unučadi, graju obitelji. Njezina kapija ostala je zatvorena, prozori mračni. U kuhinji je sjedila sama, jedući koru starog kruha. Savjest joj je težila kao kamen, podsjećajući je na nepravdu koju je nanijela. Tada je pred kapijom stao automobil.
Iz njega je izašla žena u elegantnom kaputu, s maramom oko vrata. Hodala je sigurno kroz blatnjavo dvorište. Hatidža je prvo pomislila na službenicu ili dalju rođakinju. Kad je žena skinula sunčane naočale, srce joj je poskočilo. Bila je to Amra. Snažna, mirna, prelijepa. S njom je bio sin Tarik, dječak od sedam- osam godina, živahan i pametan.
Amra nije došla osvetiti se. Donijela je baklavu, namirnice i dostojanstvo koje joj je Hatidža nekada pokušala oduzeti. Dok je gledala majku svog djeteta i dječaka koji je mogao biti njezin unuk, Hatidža je shvatila istinu. Ona nikada nije bila u pravu. Suha grana koju je hranila bila je mržnja. A sreća, ona koju je toliko željela za svog sina, nikada nije ovisila o krvi. Ovisila je o ljubavi. Ali za tu ljubav bilo je prekasno. Hatidža je ostala sama sa svojim kajanjem i prazninom, dok je pred njezinim vratima stajala ona koju je izbacila – i bila sretnija nego što je Hatidža ikada bila.
