Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović iskoristio je svečanu sjednicu povodom 64. godišnjice osnivanja i Dana Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu da otvori jedno od osjetljivijih pitanja javne rasprave: koliko je Hrvatska u proteklih deset godina zaista profitirala od članstva u Evropskoj uniji, i kako se taj rezultat poredi sa Srbijom, koja nije imala isti pristup evropskim fondovima.
U govoru koji je privukao pažnju zbog ekonomskih poređenja, Milanović je ocijenio da su Hrvatska i Srbija ostvarile približno slične stope rasta, iako su imale neuporedivo različite finansijske mogućnosti. Hrvatska je, kako je istakao, raspolagala značajnom podrškom iz evropskih fondova, dok je Srbija, prema njegovim riječima, imala mnogo skromniji pristup takvoj vrsti pomoći.
Takvo poređenje nije došlo slučajno. Predsjednik Hrvatske govorio je pred akademskom publikom o ekonomskim pokazateljima, položaju Hrvatske unutar Evropske unije i o tome kako se članstvo odražava na stvarni razvoj države. Upravo zato njegov nastup nije bio tek protokolaran govor, nego i politička poruka o tome da statistika sama po sebi ne govori cijelu priču.
Milanovićev nastup otvorio je više slojeva rasprave: od toga šta znači ekonomski rast ako je praćen snažnom evropskom finansijskom injekcijom, do pitanja može li se uspješnost jedne države mjeriti samo procentima, bez šireg uvida u izvore tih rezultata. U tom okviru, Srbija mu je poslužila kao uporedni primjer, a Evropska unija kao okvir kroz koji se moraju čitati i hrvatske brojke i hrvatske političke dileme.
Hrvatski rast uz evropski novac
Govoreći o hrvatskoj ekonomiji u posljednjoj deceniji, Milanović je naveo da je prosječna godišnja stopa rasta iznosila oko 2,5 posto. Međutim, odmah je dodao da se taj podatak ne može posmatrati izdvojeno od finansijskog okruženja u kojem je Hrvatska djelovala. Prema njegovoj ocjeni, zemlja je u tom periodu imala značajna sredstva iz evropskih fondova, što je uticalo na ukupnu sliku ekonomskog napretka.
Posebno je naglasio da je dio tih sredstava bio vezan za oporavak nakon razornih zemljotresa, dok je dodatna podrška stigla u vezi s posljedicama epidemije. U njegovom tumačenju, to znači da su okolnosti bile izrazito povoljne za javne finansije Hrvatske, jer se domaći razvoj nije oslanjao samo na redovne budžetske i tržišne tokove, nego i na vanredne evropske mehanizme pomoći.
Milanović je pritom dao do znanja da bez takve podrške raspoloživa finansijska sredstva ne bi bila ni približno ista. Njegova poruka bila je da se ekonomija ne smije čitati samo kroz konačne rezultate, nego i kroz uslove pod kojima su ti rezultati ostvareni. Drugim riječima, pitanje nije samo koliko je Hrvatska rasla, nego i koliko je tog rasta došlo zahvaljujući domaćoj dinamici, a koliko zahvaljujući evropskom novcu.
U tom kontekstu, predsjednik Hrvatske je poručio da ekonomske pokazatelje treba čitati pažljivo i bez pojednostavljivanja. Njegov stav je, u suštini, bio da se uspjeh neke države ne može mjeriti samo prosječnom stopom rasta, nego i strukturom pomoći, razvojnim kapacitetom i načinom na koji su korišteni dostupni izvori finansiranja.
Srbija kao uporedni primjer
Najviše pažnje izazvao je dio govora u kojem je Milanović Srbiju postavio uz Hrvatsku kao uporedni primjer ekonomskog rasta. Prema njegovoj procjeni, Srbija je u posljednjih deset godina ostvarila približno isti nivo rasta kao i Hrvatska, iako nije imala istu vrstu i obim podrške iz evropskih fondova.
Predsjednik Hrvatske je to vezao za razdoblje vlasti Aleksandra Vučića, koji već duži niz godina dominira političkom scenom u Srbiji. U toj usporedbi, kako je rekao, Srbija je ostvarila slične ekonomske rezultate, ali uz drugačiju kombinaciju međunarodne podrške i oslanjanja na sopstvene resurse.
„Susjedna Srbija, koja se otrgla 12-godišnjem ropstvu, kako neki kažu, u tom je razdoblju imala otprilike isti rast pod Vučićem. Bez evropskog novca u značajnijoj mjeri, s nešto kineskog i puno manje ruskog“, izjavio je Milanović.
Tom rečenicom nije samo opisao razliku u ekonomskim modelima, nego i način na koji države regiona balansiraju između različitih međunarodnih partnerstava. Dok Hrvatska koristi pogodnosti članstva u Evropskoj uniji, Srbija se, prema njegovom opisu, oslanja na drugačiji splet izvora finansiranja, u kojem su prisutni kineski kapital i znatno manji ruski uticaj.
Milanovićevo poređenje ima i šire političko značenje. Ono sugerira da ekonomski rast nije dovoljan sam po sebi da objasni uspješnost neke politike, jer je važno razumjeti i cijenu tog rasta, izvore finansiranja, kao i dugoročne posljedice po institucije i javne budžete. U tom smislu, Srbija mu je poslužila kao argument da brojke mogu izgledati slično, a da stvarni temelji razvoja budu potpuno različiti.
Članstvo u EU i pitanje stvarne koristi
Osim poređenja sa Srbijom, Milanović se osvrnuo i na činjenicu da je prošlo 13 godina od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. To je, po njegovom mišljenju, dovoljno dug period da se postavi pitanje šta je članstvo konkretno donijelo državi i da li su očekivanja iz vremena pristupanja zaista ispunjena.
Naglasio je da takva rasprava ne znači poziv na izlazak iz Unije niti zagovaranje referenduma. Naprotiv, insistirao je na tome da je važno otvoreno govoriti o koristima i ograničenjima članstva, bez stvaranja političkih etiketa ili lažnih dilema. U njegovoj interpretaciji, ozbiljna država mora biti spremna da preispituje odnose u kojima učestvuje, posebno kada je riječ o tako važnoj zajednici kao što je Evropska unija.
Time je otvorio i pitanje nacionalnih interesa unutar šire evropske strukture. Ako se članstvo mjeri samo formalnim statusom, onda je rasprava jednostavna; ali ako se mjeri uticajem na razvoj, političku autonomiju i međunarodni položaj, onda analiza postaje mnogo složenija. Upravo na tom mjestu Milanović je povukao liniju između administrativne pripadnosti Evropskoj uniji i stvarne koristi koju Hrvatska ima od te pripadnosti.
U njegovim riječima nije bilo trijumfalizma, ali ni odmaka od kritike. Naprotiv, cijeli nastup bio je prožet nastojanjem da se javnosti predoči da evropsko članstvo samo po sebi ne rješava razvojne probleme, niti garantuje automatski napredak. Hrvatska, prema tom stavu, mora stalno mjeriti šta dobija, šta gubi i koliko su evropski instrumenti zaista doprinijeli njenom položaju.
Na kraju, Milanovićev govor ostavio je dojam poruke koja nadilazi jednu svečanu akademsku sjednicu. Pitanja koja je otvorio tiču se i ekonomije i politike, i odnosa prema Evropskoj uniji i odnosa prema susjedima. Upravo zato njegove riječi nisu ostale samo u okviru ceremonije u Zagrebu, nego su se prirodno prelile u širu raspravu o tome kako se mjeri uspjeh jedne države i koliko su stvarni temelji tog uspjeha vidljivi iza službenih brojki.
