Jedan otac je na prvi pogled neravnomjerno i nepravedno podijelio svoju imovinu između svoja dva sina a na kraju se ispostavilo da je bio jako mudar i da je znao šta če se desiti.
U selu podno planine, stari Rasim osjetio je da mu se bliži kraj. Pozvao je svoja dva sina, Edina i Mirzu, kako bi podijelio imovinu. Edin, stariji, bio je krupan i glasan, volio je novac. Mirza, mlađi, bio je tih i mršav, uvijek je gledao u zemlju dok priča. Sjedili su pored očevog kreveta u staroj kući koja je mirisala na sušeno bilje i dunje. Rasim im je rekao da Edinu ostavlja donju zemlju, pet hektara oranice uz rijeku, i novu kuću. Mirzi je ostavljao Golo Brdo, kamenjar iznad sela, i staru kolibu.
Edin je prasnuo u smijeh. Golo Brdo bilo je ruglo sela – tamo je rasla samo drača, a zmije su se legle. Ni koza tamo nije mogla pasti. Edin nije mogao vjerovati da otac daje bratu nešto tako bezvrijedno. Mirza nije rekao ni riječ. Samo je ustao, poljubio oca u ruku i tiho zahvalio. Očeva riječ bila mu je svetinja. Rasim je umro dva dana kasnije. Selo je žalilo Mirzu. Svi su govorili da mu je brat uzeo kajmak, a njemu ostala surutka. Edin se brzo uselio u novu kuću, kupio traktor i počeo obrađivati plodnu zemlju. Mirza je otišao u oronulu kolibu na brdu.
Nije kukao. Uzeo je kramp i lopatu. Svakog jutra penjao se na svoje brdo i čistio kamenjar. Odlučio je izvaditi svaku stijenu, makar mu trebalo deset godina, i posaditi voćnjak. Ljudi su ga gledali s puta i krstili se. Edin se smijao u kafani, govoreći da njegov brat lomi kičmu na kamenu. Jednog ljetnog dana, Mirza je udarao po ogromnoj bijeloj stijeni nasred parcele. Krv mu je probila kroz žuljeve na rukama. Posljednjim atomom snage zamahnuo je krampom. Čuo se oštar zvuk pucanja.
- Iz pukotine u stijeni počela je pištiti voda. Prvo polako, a onda sve jače. Mirza je pao na koljena. Prislonio je usta na pukotinu. Voda je bila ledena, kristalno čista i slatka kao med. Udarivši još nekoliko puta, pukotina se proširila. Voda je grunula kao gejzir, stvarajući potok koji je jurio niz suho brdo. U selu se brzo pročulo. Stručnjaci koji su došli iz grada potvrdili su najbolje – voda je bila najčistija izvorska voda u regiji. Nazvali su je tečnim zlatom.
Mirza nije prodao zemlju. Podigao je malu punionicu i nazvao vodu Rasimov izvor. Kamioni su počeli dolaziti, a novac je tekao kao voda s njegovog brda. Mirza je ostao skroman, renovirao je kolibu, ali se nije promijenio. Došla je jesen, teška i kišna. Rijeka u dolini počela je bujati. Jedne noći brana je popustila. Vodena stihija prohujala je dolinom, a Edinova plodna oranica postala je blato i mulj. Njegova nova kuća bila je poplavljena do krova. Sve što je imao, voda je odnijela za nekoliko sati. Edin je ostao bez ičega.
Gore na brdu, Mirzina kuća bila je suha. Kamenjar je bio čvrst, a voda mu nije mogla ništa. Sutradan se Mirza spustio do nasipa gdje je sjedio njegov brat, blatnjav i očajan. Svi su mislili da će Mirza likovati. No on je prišao bratu i pružio mu ruku. Rekao mu je da ustane. Edin ga je pogledao posramljen. Rekao je da je sve izgubio i da nema ni kruha. Mirza mu je odgovorio da ima brata. Objasnio mu je da je otac znao da rijeka plavi svakih pedeset godina. Zato je Edinu ostavio zemlju da uživa dok može, a Mirzi kamen da ima gdje primiti brata kad voda dođe.
Edinova soba u Mirzinoj kući bila je spremna. Mirza mu je ponudio i mjesto direktora u tvornici. Rekao mu je da neće raditi za njega, nego s njim. Edin je zagrlio brata i zaplakao. Tog dana shvatio je da bogatstvo nije u zemlji, nego u onome tko na njoj stoji. Selo više nije zvalo brdo Golo Brdo. Prozvali su ga Brdo spasa.
A stari Rasim, sigurno se smješkao negdje gore, gledajući kako njegova dva sina napokon piju vodu s istog izvora. Nije im ostavio jednaku imovinu. Ostavio im je sudbinu i priliku. Jedan je dobio plodno tlo koje rijeka može odnijeti, a drugi kamen ispod kojeg teče život. I obojica su na kraju shvatila da je pravo bogatstvo ono koje se ne mjeri hektarima, već ljubavlju koja ostaje i nakon što voda prođe.
