Vjerovatno svaki roditelj smatra da radi ispravno neke stvari kada je u pitanju odgoj i vaspitanje njihove djece.Međutim postoje neka ponašanja majki koje negativno utiču na djecu.
Majčinstvo se u popularnoj kulturi često prikazuje kao bezuvjetna ljubav, toplina i nesebična briga. No stvarnost je složenija. Iako većina majki djeluje iz najbolje namjere, neki obrasci ponašanja – iako ne uključuju otvoreno nasilje ili zanemarivanje – mogu biti emocionalno štetni za dijete. Upravo ti suptilni obrasci, skriveni iza pretjerane brige, stalne kritike ili uloge žrtve, ostavljaju najdublje posljedice koje se često prepoznaju tek u odrasloj dobi.
Jedan od čestih obrazaca jesu majke koje svoj identitet u potpunosti vežu uz dijete. One se odriču vlastitih potreba, prijateljstava, hobija, čak i karijere, kako bi bile stalno prisutne. Na prvi pogled to djeluje kao požrtvovnost i idealno majčinstvo. No problem nastaje kad ta pretjerana briga postane sredstvo kontrole.
Dijete od malih nogu uči da majci “duguje” sve što ima – uspjehe, odluke, pa i vlastitu sreću. Kad dijete pokaže znakove samostalnosti ili želju za odvajanjem, to se doživljava kao osobna uvreda ili izdaja. Osjećaj krivnje postaje stalni pratitelj. Djeca iz ovakvih odnosa odrastaju s poteškoćama u donošenju odluka, stalno se bojeći da će nekoga razočarati. Uvjerena su da su tuđe potrebe uvijek važnije od vlastitih.
- Drugi toksični obrazac očituje se kod majki koje rijetko pokazuju toplinu. Njihova komunikacija obilježena je stalnim ispravljanjem, uspoređivanjem s drugima i umanjivanjem djetetovih postignuća. Pohvala je rijetka, a kad se pojavi, često je popraćena dodatnim zahtjevima.
Djeca koja odrastaju u takvom okruženju razvijaju duboko uvjerenje da nikada nisu dovoljno dobra. Svaki neuspjeh doživljavaju kao potvrdu vlastite bezvrijednosti. Čak im ni uspjeh ne donosi zadovoljstvo jer odmah očekuju novu kritiku ili umanjivanje. U odrasloj dobi to se očitava kroz perfekcionizam, strah od pogreške i stalnu potrebu za vanjskim odobravanjem. Unutarnji glas preuzima majčinu kritičnost.
Posebno zahtjevan obrazac javlja se kod majki koje se stalno predstavljaju kao žrtve okolnosti. One otvoreno govore o svojim problemima, razočaranjima i patnji, često pred djecom, očekujući utjehu i podršku. Dijete se postupno stavlja u ulogu emocionalnog oslonca, iako za to nije razvojno spremno. Takva djeca rano odrastaju i preuzimaju odgovornost koja im ne pripada. Uče potiskivati vlastite potrebe kako bi “zaštitila” majku. U odrasloj dobi imaju ozbiljnih problema s postavljanjem granica. Osjećaju se odgovornima za tuđe emocije i privlače odnose u kojima moraju spašavati druge. Briga o sebi postaje im potpuno strana.
Bez obzira o kojem je obrascu riječ, posljedice su duboke i dugotrajne. Odrasla djeca toksičnih majki bore se s osjećajem krivnje, nesigurnosti i unutarnje napetosti. U partnerskim odnosima imaju poteškoća – bilo da je riječ o strahu od napuštanja ili o potrebi za stalnom potvrdom.
Neki razvijaju destruktivne obrasce ponašanja kako bi privremeno ublažili unutarnji nemir. Važno je naglasiti da te posljedice ne nastaju zato što djeca ne razumiju majčine namjere. Naprotiv – one nastaju zato što djetetove emocionalne potrebe nisu bile prepoznate niti zadovoljene. Dijete treba sigurnost, podršku i bezuvjetno prihvaćanje. Ne treba osjećaj da ljubav mora zaslužiti.
Prepoznavanje ovih obrazaca ključno je za prekid njihova utjecaja. Odrasle osobe često prvi put shvate da njihovi problemi imaju korijen u djetinjstvu tek kroz samorefleksiju ili terapiju. Učenje postavljanja granica, osvještavanje vlastitih potreba i oslobađanje od nametnutog osjećaja krivnje dug je, ali nužan proces. Istovremeno, i majke mogu raditi na promjeni. Kad se roditeljstvo temelji na uzajamnom poštovanju, podršci i razumijevanju, dijete može rasti kao sigurna i stabilna osoba. A to je ono što svako dijete – i svaka majka – zapravo želi. Samo ponekad ne znaju kako doći do toga.
