U današnje moderno vrijeme kada je sve ubrzano većina ljudi osjeća pritisak od obaveza i očekivanja i sve veći broj ljudi posebno mladih pati od depresije i anksioznosti.
Mnogi ljudi svakodnevno nose teret tuge, napetosti i preopterećenosti, pitajući se zašto se osjećaju iscrpljeno ili tjeskobno. Depresija i anksioznost često dolaze tiho, polako se uvlače u svakodnevni život i ostavljaju osjećaj krivnje, kao da je osoba sama odgovorna za svoje stanje. Istina je mnogo kompleksnija i suosjećajnija: najčešće nije riječ o osobnoj slabosti, već o naslijeđenim i ranije stečenim iskustvima koja oblikuju naš emocionalni svijet, često još od djetinjstva, kada nismo imali moć niti znanje da se obranimo.
Djetinjstvo se može promatrati kao temelj na kojem se gradi emocionalni i mentalni razvoj. Mozak u ranim godinama života je izuzetno osjetljiv, a iskustva koja tada doživimo oblikuju način na koji reguliramo emocije, reagiramo na stres i uspostavljamo odnose s drugima.
Negativni događaji i traumatske situacije u tom razdoblju, poznate u znanstvenoj literaturi kao nepovoljna iskustva iz djetinjstva, snažno su povezane s pojavom depresije, anksioznosti pa čak i određenih fizičkih bolesti u odrasloj dobi. Što je više takvih iskustava, veći je rizik da će odrasla osoba nositi emocionalne poteškoće, neovisno o tome koliko je sposobna ili inteligentna.
- Tri vrste iskustava posebno se često povezuju s kasnijim problemima mentalnog zdravlja. Prva je emocionalno zanemarivanje, kada dijete odrasta u okruženju u kojem su njegove emocije ignorirane ili minimalizirane. Iako je fizička skrb možda bila prisutna, izražavanje tuge, straha ili ljutnje često je nailazilo na odbacivanje ili kritiku. Takva iskustva prenose poruku da vlastite emocije nisu važne, što kasnije vodi u depresiju, osjećaj praznine i besmisla te nemogućnost da se otvoreno suočimo s emocijama. Anksioznost se može razviti iz straha od osjećaja samog sebe i nesigurnosti u regulaciji unutarnjih stanja.
Druga česta situacija je odrastanje u atmosferi stalne napetosti i nepredvidivosti. Djeca koja odrastaju uz česte svađe, povišene tonove ili nepredvidljivo ponašanje roditelja razvijaju nervni sustav prilagođen stalnoj opasnosti. Tijelo i um stalno su u stanju pripravnosti, a odrasle osobe koje su prošle kroz takva iskustva često pate od kronične tjeskobe, problema sa snom i napetosti u mišićima. Naučeni na stalnu opasnost, te osobe imaju teškoće s opuštanjem čak i u sigurnom okruženju, što dodatno pojačava osjećaj anksioznosti i iscrpljenosti.
Treća vrsta iskustava uključuje situacije u kojima dijete preuzima uloge odraslih, poznata kao parentifikacija. Djeca koja rano preuzimaju odgovornost za roditelje ili mlađu braću i sestre često internaliziraju poruku da su njihovi interesi nebitni i da postoje samo da bi skrbili o drugima. Takvo iskustvo vodi u trajni osjećaj odgovornosti, preopterećenost i poteškoće s postavljanjem granica u odrasloj dobi. Iako su vanjski znakovi uspješnosti i funkcionalnosti vidljivi, unutarnje stanje osobe može biti duboko iscrpljeno, jer dijete koje je učilo ugađati drugima nikada nije imalo priliku biti samo za sebe.
Važno je shvatiti da depresija i anksioznost nisu dokaz slabosti, nego posljedica prilagodbe na teške okolnosti. Ono što je nekada služilo za preživljavanje – povlačenje, stalna briga, ugađanje drugima – u odrasloj dobi može postati prepreka, ali istovremeno otkriva snagu i otpornost osobe. Prepoznavanje ovih obrazaca i razumijevanje da simptomi nisu osobna krivnja prvi je korak prema ozdravljenju.
Danas je moguće mijenjati odnos prema sebi i svojim osjećajima. Prepoznavanje i imenovanje traume, rad s terapeutom, učenje tehnika regulacije nervnog sustava, postavljanje malih granica i samosvjesno promišljanje reakcija – sve su to konkretni koraci koji omogućuju povratak osjećaja sigurnosti, vrijednosti i unutarnje kontrole. Iako proces iscjeljenja traje, prvi korak je promjena pitanja iz “Što nije u redu sa mnom?” u “Što mi se dogodilo i kako mogu danas biti na svojoj strani?”.
Na taj način, depresija i anksioznost prestaju biti krivnja, a postaju trag ranih rana koje zahtijevaju pažnju, razumijevanje i profesionalnu podršku. Svjesno suočavanje s vlastitom prošlošću i aktivno njegovanje emocionalnog zdravlja pruža temelje za dugoročnu dobrobit i izgradnju životnog iskustva u kojem dominira samosvijest, otpornost i osjećaj vlastite vrijednosti.
