Danas govorimo o nekim drevnim svjetskim mudrostima koji se prenose sa generacije na generaciju. Konkretno na Tibetu žive ljudi koji imaju posebnu životnu filozofiju i od njih bi se moglo mnogo toga naučiti. Život bi nam sigurno bio jednostavniji i ljepši. Jedan monah je dao savjet kako da se zaštitimo od zlih ljudi koji nas vrijeđaju i ponižavaju.
U jednoj staroj priči iz tibetanskih planina spominje se monah koji je za života stekao reputaciju izuzetno smirenog i duhovno uravnoteženog čovjeka. Ljudi iz različitih krajeva dolazili su kod njega tražeći savjet, uvjereni da pred sobom imaju osobu koja je prevazišla uobičajene ljudske slabosti poput ljutnje, povrijeđenosti i potrebe za dokazivanjem. Njegova prisutnost djelovala je umirujuće, a mnogi su ga opisivali kao nekoga koga je gotovo nemoguće izbaciti iz ravnoteže, bez obzira na okolnosti.
Vijest o takvom čovjeku proširila se i među onima koji nisu dijelili njegovo poimanje života. Među njima je bio i jedan čovjek sklon provokaciji, koji je smatrao da je lako razoriti nečiju smirenost ako se pronađe prava slabost. Vođen tom idejom, odlučio je posjetiti monaha i provjeriti da li je njegova reputacija opravdana ili samo rezultat pretjerivanja i priča koje se prenose s koljena na koljeno.
Kada je stigao do monaha, bez mnogo uvoda počeo je da ga vrijeđa i omalovažava. Njegove riječi bile su oštre i usmjerene na to da izazovu reakciju, da poremete mir i pokažu kako ni najsmireniji čovjek ne može ostati ravnodušan na napad. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, primijetio je da se pred njim ništa ne mijenja. Monah je ostajao jednako miran kao i na početku, bez znakova ljutnje, uznemirenosti ili potrebe da uzvrati.
- To je u njemu izazvalo dodatnu frustraciju, pa je nastavio još intenzivnije, pokušavajući pronaći riječi koje bi konačno probile tu tišinu. Ipak, ni tada nije bilo nikakve promjene u ponašanju čovjeka kojeg je pokušavao isprovocirati. Umjesto očekivane reakcije, dočekala ga je potpuna staloženost koja je počela djelovati gotovo zbunjujuće.
Nakon što je iscrpio sve načine verbalnog napada i shvatio da nije postigao nikakav efekat, u njemu se pojavila mješavina ljutnje i znatiželje. Više nije bio siguran da li je problem u njemu ili u osobi koju pokušava da poremeti. Upravo ta nedoumica natjerala ga je da zatraži objašnjenje, želeći da razumije kako je moguće ostati tako nepokolebljiv pred uvredama.
Monah ga je tada pozvao da razmisli o prirodi onoga što je izgovoreno. Postavio je jednostavno poređenje između poklona i uvrede, objašnjavajući da vrijednost nečega ne zavisi samo od onoga ko to daje, već i od onoga ko to prima. Ako neko ponudi poklon, ali ga druga osoba ne prihvati, taj poklon i dalje ostaje u posjedu onoga ko ga je dao, bez obzira na namjeru ili trud.
Na isti način, objasnio je, funkcionišu i uvrede. Ako neko izgovori ružne riječi s namjerom da povrijedi, ali druga osoba ih ne prihvati, ne zadrži u sebi i ne dozvoli im da utiču na njeno unutrašnje stanje, tada te riječi gube svoju moć. One ostaju kod onoga ko ih je izgovorio, zajedno s emocijama koje su ih pokrenule.
Ova jednostavna usporedba otkriva suštinu njegove smirenosti. On nije smatrao da ga uvrede ne dotiču zato što je jači ili bolji od drugih, već zato što im nije davao prostor da postanu dio njegovog unutrašnjeg svijeta. Na taj način, odgovornost za emocije koje nosimo ne pripada onome ko ih izaziva, već onome ko ih prihvata.
Nakon tog objašnjenja, osoba koja je došla da ga testira ostala je bez dodatnih riječi. Shvatio je da je pokušaj da nekoga poremeti zapravo besmislen ako ta osoba ne učestvuje u tom procesu. Vrijednost uvrede ne leži u njenom sadržaju, već u snazi koju joj daje onaj kome je upućena.
Monah se zatim povukao, ostavljajući iza sebe jednostavnu, ali snažnu poruku o unutrašnjem miru. Njegovo ponašanje pokazalo je da istinska stabilnost ne dolazi iz borbe sa spoljnim svijetom, već iz sposobnosti da se odluči šta će biti prihvaćeno, a šta ne. U toj razlici između reagovanja i ne-reagovanja krije se granica između unutrašnjeg nemira i mira koji ne zavisi od okolnosti.
