Visoki predstavnik i otpor priznavanju genocida u Srebrenici
Uoči obilježavanja tridesetogodišnjice genocida u Srebrenici, njemački Bundestag pripremao je rezoluciju koja bi formalno priznala ovaj zločin kao genocid, slijedeći presude međunarodnih sudova i stavove Ujedinjenih nacija. Nažalost, planovi za usvajanje rezolucije naišli su na prepreke, a ključna figura u zaustavljanju ovog procesa bio je visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Christian Schmidt. Njegovi komentari i intervencije izazvali su brojne reakcije kako u regionu, tako i u evropskim političkim krugovima, otvarajući brojna pitanja o etici međunarodne politike i odgovornosti.
Schmidtovo protivljenje i njegovi razlozi
Politički analitičar Jasmin Mujanović na platformi X (bivši Twitter) navodi da je Schmidt izrazio zabrinutost da bi usvajanje rezolucije Bundestaga moglo pogoršati političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Upozorio je na mogućnost “eskalacije tenzija” među političkim akterima koji su godinama negirali presude međunarodnih sudova i istinu o genocidu. Ova intervencija visoko pozicioniranog međunarodnog zvaničnika otvara pitanje o njegovoj ulozi i utjecaju na vanjsku politiku jedne od vodećih zemalja Evropske unije. Schmidtovo stajalište može se sagledati kao pragmatično, ali istovremeno izaziva etičke dileme o tome koliko daleko diplomacija može ići u izbjegavanju istine.
Njemačka i njena politička volja
Njemačka je, kao jedna od ključnih zemalja inicijatora Rezolucije o genocidu u Srebrenici u UN-u, pokazala jasnu političku spremnost da na nacionalnom nivou donese sličan dokument. Ova rezolucija nije bila usmjerena protiv bilo koje etničke ili političke grupe, već je imala za cilj afirmaciju međunarodnog prava i sjećanje na žrtve. Međutim, protivljenje Schmidta postavlja pitanje o dosljednosti njemačke politike. Iako je Njemačka na međunarodnoj sceni podržala ovu rezoluciju, ostaje nejasno zašto bi odustala od njenog usvajanja na domaćem nivou. Mnoge nevladine organizacije i građanske inicijative u Njemačkoj smatraju da je to propuštena prilika da Njemačka pokaže liderstvo u suočavanju s prošlošću.
Važnost UN-ove rezolucije
Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u maju 2024. godine, kojom je 11. juli proglašen kao Međunarodni dan sjećanja na genocid. Ova rezolucija je značajna jer potvrđuje sudski utvrđene činjenice o genocidu koji se dogodio u julu 1995. godine. Takođe, poziva sve države članice UN-a da kroz svoje obrazovne sisteme uključe informacije i presude o ovom zločinu, s ciljem sprečavanja revizionizma i stvaranja okruženja u kojem se slični zločini više nikada ne ponove. Ova inicijativa je od ključne važnosti za očuvanje kolektivnog sjećanja, posebno u kontekstu regije gdje se često osporavaju i minimiziraju zločini iz prošlosti.
Uloga visokog predstavnika u političkoj dinamici
Christian Schmidt je u više navrata isticao da mu je prioritet stabilnost Bosne i Hercegovine, no njegovo insistiranje na izbjegavanju usvajanja rezolucije Bundestaga postavlja važno pitanje: gdje je granica između diplomatske pragmatičnosti i ignorisanja žrtava genocida? Kritike koje dolaze iz domaće javnosti, kao i od analitičara, ukazuju na zabrinutost da Schmidt svojim djelovanjem podilazi političkim snagama koje negiraju genocid, čime se dodatno marginalizuje glas žrtava. Mnogi smatraju da bi visok predstavnik trebao imati proaktivan pristup u javnom priznavanju historijskih istina, umjesto da se povlači pred političkim pritiscima koji se temelje na negaciji i revizionizmu.
Politička kalkulacija nad historijskom istinom
Odluka da se rezolucija ne usvoji predstavlja dodatnu dimenziju problema – utišavanje glasova žrtava i institucionalizacija političke kalkulacije iznad historijske istine. U regionu u kojem se često relativiziraju ratni zločini i promovišu ratni zločinci, odustajanje od rezolucije predstavlja propuštenu priliku za jačanje pravde i istine. Njemačka, koja je kroz svoj proces suočavanja s prošlošću bila uzor drugim zemljama, u ovom slučaju nije ispunila svoju ulogu, što dodatno komplikuje situaciju u kojoj se nalaze žrtve. U tom smislu, njemačka politika prema ovom pitanju može se smatrati kontradiktornom jer se, dok se u inostranoj politici poziva na pravdu, na domaćem terenu odustaje od istih vrijednosti.
Na kraju, pitanje koje ostaje otvoreno jeste kako će se međunarodna zajednica dalje postaviti prema ovim izazovima, i hoće li Schmidtova politika imati dugoročne posljedice po stabilnost i pravdu u Bosni i Hercegovini. U svijetu gdje se kolektivno sjećanje često koristi kao sredstvo manipulacije, važno je osigurati da glasovi žrtava ne budu zaboravljeni, a istina o genocidu zauvijek ostane deo kolektivne svijesti. U tom kontekstu, neophodno je preispitati ulogu visokog predstavnika i drugih međunarodnih aktera u očuvanju istine i pravde, kao i u borbi protiv revizionizma koji se često javlja u postkonfliktnim društvima.
