Oglasi - Advertisement

Božićna pšenica i ove zime ima posebno mjesto u mnogim domovima, jer se i dalje vjeruje da je najvažnije posijati je na pravi dan kako bi u kući tokom godine zavladali mir, zdravlje i blagostanje. To nije samo praznični ukras na stolu, nego običaj koji se prenosi kroz porodice i u sebi nosi sjećanje na generacije koje su mu davale isto značenje: da se nova godina dočekuje s nadom, strpljenjem i vjerom u dobar početak.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

U mnogim kućama sijanje pšenice nije usputna obaveza, nego mali ritual kojem se pristupa s pažnjom. Prati se svako zrno, svaka kap vode i svaki dan do Božića, jer se vjeruje da će upravo izgled mladih izdanaka pokazati kakva će biti predstojeća godina. Zato se ovaj običaj ne doživljava samo kao dekoracija, već kao tih porodični dogovor da se blagostanje priziva kroz urednost, zajedništvo i brigu.

Posebnu vrijednost tom običaju daje njegova jednostavnost. Sve je jasno, a opet puno simbolike: posuda, zrno, voda i malo strpljenja dovoljan su podsjetnik da se i u skromnim kućnim radnjama čuva osjećaj povezanosti. Zelena boja pšenice u prazničnim danima mnogima predstavlja život i obnovu, pa se zato ovaj mali ritual u domovima širom krajeva i dalje čuva kao znak nade, a ne tek kao sezonski ukras.

Dani koji se u tradiciji posebno izdvajaju

Prema običaju koji je i dalje snažno prisutan, božićna pšenica se najčešće sije 13. decembra, na dan Svete Lucije, ili 16. decembra, na Svetog Spiridona. Upravo ta dva datuma u narodnom iskustvu nose posebnu težinu, jer se smatra da tada dolazi pravi trenutak da se u dom unese simbol blagostanja i mira. U mnogim kućama nema žurbe, ali postoji osjećaj da se sjetva mora obaviti na vrijeme kako bi pšenica do Božića stigla da nikne i izraste dovoljno lijepo.

Narodno tumačenje kaže da je upravo tada veća vjerovatnoća da će pšenica dati dobar znak za narednu godinu. Ako nikne do Božića, to se često uzima kao nagovještaj uspješne, mirne i plodne godine. Bujnost mladih izdanaka, njihova ravnomjernost i visina posmatraju se kao svojevrsno ogledalo kućne sreće i napretka, pa se na cijeli postupak gleda s poštovanjem koje je daleko od običnog ukrašavanja prostora.

Zato se u mnogim domaćinstvima vodi računa i o tome ko učestvuje u sijanju. Domaćice, ali i ostali ukućani, često zajedno pripremaju zrno, posudu i mjesto na kojem će pšenica stajati. U toj zajedničkoj radnji tradicija dobija porodičnu dimenziju: svako zrno postaje mali lični doprinos želji da godina bude bolja, mirnija i ispunjenija.

Upravo ta zajednička dimenzija čini običaj posebno vrijednim. Kada svako u kući posadi svoje zrno, simbolika postaje i lična i kolektivna, a tradicija se ne doživljava kao formalnost, već kao način da se svi okupe oko istog prazničnog znaka. U vremenu u kojem se mnogi običaji brzo mijenjaju, pšenica ostaje jedan od onih jednostavnih, ali postojanih rituala koji i dalje imaju mjesto u svakodnevici.

Narodna izreka koja se uz ovaj običaj prenosi jasno govori o njegovom značenju: „Ako pšenica izraste gusta i ravna, godina će biti sretna i rodna.“ Takvo tumačenje nije samo lijepa slika, nego dio dugog vjerovanja da se i u malim kućnim radnjama ogleda nada u dobru godinu. Zato je pažnja važna već od prvog trenutka, kada se bira mjesto, posuda i način na koji će se zrno rasporediti.

Kako se priprema i njeguje božićna pšenica

Priprema obično počinje dan ranije, kada se zrna potapaju u mlaku vodu i ostavljaju da prenoće. Taj korak, prema opisu običaja, služi da se pokrene proces klijanja, pa se ujutro zrno ocijedi i osuši na papirnom ubrusu prije nego što se posadi. Za sadnju se najčešće koriste plitki tanjirići, zdjele ili male saksije, jer je važno da pšenica ima dovoljno prostora za ravnomjeran rast, ali i da ostane dio prazničnog stola ili police na kojoj će biti vidljiva svima.

Dno posude može se obložiti vlažnom pamučnom vatom ili tankim slojem zemlje, a zrna se raspoređuju ravnomjerno, bez praznina. Upravo gušće sijanje daje puniji i ljepši izgled, što je u ovom običaju važno koliko i sama simbolika. Nakon raspoređivanja, zrna se prekrivaju tankim slojem zemlje ili vate, a zatim se lagano zaliju. Na taj način se stvaraju uslovi koji podsjećaju na mali, pažljivo pripremljen rasadnik u kućnim uslovima.

Posuda se može prekriti aluminijskom folijom nekoliko dana kako bi se stvorio efekat mini staklenika. Kada se pojave prvi zeleni izdanci, folija se uklanja i pšenica premješta na svjetlije mjesto. Važno je da nije preblizu grijanju, jer pretoplo mjesto može oslabiti mlade izdanke. Zalijevanje treba biti umjereno, a prema opisu običaja dovoljne su male količine vode, najbolje uz raspršivač, otprilike jedna kašika dnevno. Ako rast postane neujednačen, savjetuje se da se posuda povremeno okreće prema svjetlu kako bi se pšenica razvijala ravnomjernije.

Sve u vezi s ovim običajem podsjeća na to da se dobra pšenica ne dobija slučajno. Ona traži strpljenje, pažnju i blagu njegu, baš kao što i svaki porodični odnos traži vrijeme i posvećenost. U tome mnogi vide i suštinu običaja: zrno ne može niknuti bez uslova, kao što ni porodični mir ne nastaje sam od sebe. Zbog toga se božićna pšenica i doživljava kao tih, ali snažan podsjetnik na snagu malih gestova.

Dodatnu simboliku često daje i ukrašavanje posude. Ponekad se oko nje veže traka u tri boje – crvenoj, bijeloj i plavoj – kao znak vjere, ljubavi i zajedništva. Taj detalj nije obavezan, ali se uklapa u ideju da božićna pšenica bude mala porodična slika prazničnog raspoloženja. Zelena biljka na trpezi tako postaje više od ukrasa: ona podsjeća da se praznici dočekuju otvorenog srca i s nadom da će godina koja dolazi donijeti toplinu, zdravlje i mirnije dane.