Muzička scena bivše Jugoslavije izgubila je jednog od svojih najprepoznatljivijih glasova: Mate Mišo Kovač preminuo je u svom domu u Splitu, a vijest o njegovoj smrti označila je kraj jedne epohe koja je trajala desetljećima i oblikovala ukus miliona slušalaca.
Prema informacijama koje su objavili izvori bliski pjevaču, Mišo je preminuo oko 15:30 sati. Njegova posljednja želja bila je da bude sahranjen u Zagrebu, gradu u kojem je proveo važan dio života i iz kojeg je krenuo prema široj muzičkoj afirmaciji. Ta okolnost dodatno je istaknula koliko su se u njegovoj biografiji ispreplitali Split, Zagreb i širi prostor bivše države, na kojem je izgradio status koji je daleko nadilazio običnu popularnost.
Rođen 16. jula 1941. godine u Šibeniku, Kovač je odrastao u gradu koji je snažno obilježio njegov identitet. Njegovo djetinjstvo i mladost vezani su za sredinu iz koje su potekli i drugi veliki umjetnici, među njima Vice Vukov i Arsen Dedić. S Dedićem je kasnije snimio pjesmu „Mi smo lišće s iste grane“, što je bio simboličan susret dvojice autora čiji su se putevi, iako različiti, stalno dodirivali u prostoru zajedničke kulturne memorije.
Njegov put prema muzici počeo je rano, još u tinejdžerskim godinama, nakon što je čuo nastup šibenskog pjevača Ljube Lučeva. Imao je 16 godina kada je odlučio da se i sam okuša kao pjevač. Iako je završio srednju industrijsku školu za tapetara, posao kojim se mogao baviti nije potisnuo ono što je ubrzo postalo njegov glavni poziv. Muzika je, ispostavilo se, bila jača od svih ranijih planova.
Prvi značajniji uspjeh stigao je 1961. godine na takmičenju „Prvi glas Šibenika“, gdje je podijelio prvo mjesto s Mirkom Vukšićem. Kao nagradu je izabrao singl Elvisa Presleya, što govori o njegovom tadašnjem muzičkom ukusu, ali i o pravcu u kojem će se kasnije razvijati njegov scenski izraz. Već tada se nazirao izvođač koji je znao spojiti emociju, interpretaciju i snažan nastup pred publikom.
Put od prvih nastupa do statusa velike zvijezde
Nakon završetka vojnog roka u Beogradu, Kovač se preselio u Zagreb, gdje su počeli ozbiljniji koraci prema profesionalnoj karijeri. Prijelomni trenutak dogodio se na jednom takmičenju u Karlovcu, kada je izveo pjesmu Raya Charlesa „I Can’t Stop Loving You“ i privukao pažnju ljudi iz muzičke industrije. Bio je to trenutak koji je potvrdio da njegov glas ima potencijal za mnogo širu publiku od lokalnih pozornica.
Prvi neslužbeni nastup u Zagrebu imao je u jesen 1964. godine, u Gradskoj kavani. Iste godine potpisao je ugovor s diskografskom kućom Jugoton, čime je otvoreno poglavlje njegovog profesionalnog snimanja. Njegovo prvo izdanje bio je prepjev pjesme Raya Charlesa pod nazivom „Ne mogu prestati da te volim“, što je već tada pokazalo kako će u karijeri često spajati domaću scenu s utjecajima svjetske popularne muzike.
Pravi prodor uslijedio je 1969. godine pjesmom „Više se nećeš vratiti“, koju je napisao tada mladi kompozitor Đorđe Novković. Taj singl prodan je u gotovo 190.000 primjeraka, a Mišo je iste godine postao najprodavaniji pjevač Jugotona. Saradnja s Novkovićem trajala je decenijama, sve do kompozitorove smrti 2007. godine, a zajedno su stvorili niz pjesama koje su ostale duboko upisane u regionalnu muzičku historiju.
Njegov uspon nije se temeljio samo na jednom hitu, nego na nizu pjesama koje su učvrstile njegovu poziciju. Tokom narednih godina Kovač je postao izvođač kojem je publika vjerovala upravo zato što je njegove pjesme nosila prepoznatljiva emocija, često s izrazitim osjećajem za melodiju i dramatiku. U toj kombinaciji ležala je snaga zbog koje je ostajao prisutan i kad su se muzički trendovi mijenjali.
Festival, prepoznatljiv izgled i pjesme koje su nadživjele vrijeme
Veliku prekretnicu doživio je 1971. godine, kada je pobijedio na Splitskom festivalu s pjesmom „Proplakat će zora“. Taj uspjeh potvrdio je njegov status jednog od najpopularnijih pjevača u tadašnjoj Jugoslaviji i dodatno ga učvrstio na vrhu scene. Splitski festival nije bio samo takmičenje, nego i mjesto na kojem su se potvrđivali najvažniji autori i interpretatori tog vremena, pa je pobjeda imala poseban odjek.
Njegova veza s Elvisom Presleyjem bila je dugotrajna i iskrena. Godine 1972. otputovao je u New York i gledao Elvisov nastup u Madison Square Gardenu. Posebno ga je dojmila izvedba pjesme „My Way“. Godinama kasnije, u emisiji Aleksandra Stankovića, prisjetio se tog doživljaja riječima da se tada „pjesma spojila s nebom“. Taj opis otkriva koliko je muziku doživljavao kao nešto veće od estrade i tržišta.
Sedamdesete i osamdesete godine donijele su niz hitova koji su postali dio kolektivnog pamćenja: „Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim“, „Ostala si uvijek ista“, „Ako me ostaviš“, „Sutra mi sude“, „Odavno više ne plačem zbog tebe“ i „Ti si pjesma moje duše“. Ti naslovi i danas svjedoče o repertoaru koji je bio dovoljno širok da govori o ljubavi, gubitku i čežnji, ali i dovoljno prepoznatljiv da ga publika prihvati kao vlastiti emotivni zapis.
Upravo zbog takvog niza uspjeha dobio je brojna priznanja. Pet puta je proglašavan pjevačem godine, a 1989. godine ponio je i titulu osobe godine u Jugoslaviji. Pored muzike, okušao se i u glumačkom poslu: 1972. pojavio se u filmu „Poslijepodne jednog fazana“, gdje je glumio zajedno s Radom Šerbedžijom, čime je još jednom pokazao koliko je bio prisutan u različitim kulturnim prostorima.
Iza uspjeha na sceni, međutim, stajao je život ispunjen i teškim ličnim udarcima. Bio je tri puta u braku. Prva supruga bila mu je Ljubica Komadina, zatim je bio u braku s Anitom Baturinom, bivšom Miss Jugoslavije, s kojom je dobio sina Edija i kćerku Ivanu. Treći brak sklopio je s Lidijom Pintarić, uz koju je ostao do kraja života. Porodična priča bila je važan dio njegove biografije iako je u javnosti najčešće bio prepoznat prvenstveno kao pjevač.
Najveća tragedija dogodila se 1992. godine, kada je njegov šesnaestogodišnji sin Edi smrtno stradao u Zagrebu pod okolnostima koje su ostale nerazjašnjene. Gubitak sina duboko je pogodio Kovača i obilježio ostatak njegovog privatnog života. Nakon toga organizovao je veliki koncert „Noć svijeća“ na splitskom stadionu Poljud, pred približno 50.000 ljudi, gdje se oprostio od sina i najavio povlačenje sa scene. Ipak, iako je tada izgledalo da će završiti karijeru, kasnije se ipak vratio muzici.
U tom periodu izgubio je i majku i mlađeg brata, što je dodatno opteretilo njegovo psihičko stanje. Godinama se borio s depresijom, a u januaru 1999. pokušao je izvršiti samoubistvo pucajući sebi u prsa. Preživio je i nakon oporavka ponovo se okrenuo muzici, što je za publiku bio znak njegove izdržljivosti, ali i podsjetnik da iza scenske snage često stoji vrlo krhka lična stvarnost.
Povratak na scenu obilježio je koncertom u zagrebačkom Domu sportova, gdje ga je publika dočekala s velikim emocijama. Taj nastup pokazao je koliko je ostao važan generacijama koje su odrastale uz njegove pjesme. Nakon povratka nastavio je snimati albume i održavati koncerte, a ostvario je i saradnje sa svojom kćerkom Ivanom. Ponovo je nastupio i na Splitskom festivalu, gdje je ostvario još jednu pobjedu.
U kasnijem stvaralačkom periodu posebno se izdvojila pjesma „Dalmatino“, koja je naišla na odličan prijem kod publike. Iako je iza sebe već imao decenije karijere, Kovač je pokazivao da i dalje može stvarati pjesme koje pronalaze put do slušalaca različitih generacija. To je bio jedan od razloga zbog kojih je njegov utjecaj ostao živ i u vremenu kada su se mijenjali muzički formati i navike publike.
Javni život, stavovi i trag koji je ostao
Kovač nije bio prisutan samo na muzičkoj sceni. Tokom života bio je vidljiv i u političkom prostoru Hrvatske, a njegovi stavovi mijenjali su se kroz godine. Posebnu pažnju izazvala je izjava za Nedjeljnu Dalmaciju uoči prvih višestranačkih izbora, kada je poručio da za njega više neće biti mjesta u zemlji ukoliko HDZ dođe na vlast. Kasnije se, međutim, njegov odnos prema toj stranci znatno promijenio.
U narednim godinama nastupao je na događajima povezanim s HDZ-om i bio u prijateljskim odnosima s tadašnjim predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom. Njegovo ime ponovo se našlo u fokusu javnosti tokom suđenja bivšem premijeru Ivi Sanaderu u slučaju Fimi Media. Tužilaštvo je tvrdilo da su pojedini izvođači bili plaćani novcem iz nelegalnih stranačkih fondova za nastupe tokom političkih kampanja, a Kovač je tokom svjedočenja govorio o svojim nastupima i objasnio da su oni bili povezani s odlukom njegovog sina Edija, koji je od 1990. godine bio član HDZ-a.
Njegova karijera, koja je trajala skoro pola stoljeća, završila je s brojkama koje govore same za sebe: više od 20 miliona prodatih ploča i snažan utjecaj na generacije pjevača i slušalaca. No iza statistike ostaje i nešto teže mjerljivo — osjećaj da je njegov glas bio dio privatnih uspomena mnogih ljudi, od kućnih kaseta do velikih festivalskih pozornica, od radijskih emisija do trenutaka ličnih slavlja i gubitaka.
Odlazak Miše Kovača zato ne znači samo kraj života jednog pjevača nego i zatvaranje poglavlja u kojem su se emocija, mediteranski temperament i masovna popularnost susretali na način kakav je rijetko ko uspio ponoviti. U Splitu je završio njegov život, ali pjesme koje je ostavio i dalje će ostajati dio prostora u kojem su odrasle generacije slušalaca, noseći sa sobom i njegov glas i njegove tišine.
